Nesumljivo je potrebna doza hrabrosti da se upustimo u samostalni posao,sami ili udruženo sa prijateljem ili članom rodbine.To je poput puta u nepoznato,ali ni sami ne možemo objasniti koja je to snaga koja nas vuče napred.Istrajni smo da uspijemo,radni dan nam traje I po 12 sati,borimo se da dobijemo svaki posao,ugovaramo prodajne cijene koje su nekad I našu štetu,ali ne osvrćemo se I idemo napred.Zapošljavamo nove ljude,dijelimo zaduženja,edukujemo se,investiramo koliko možemo i „odjednom“postajemo svjesni da smo „uspjeli“,jer naše proizvode ili usluge klijenti traže,postigli smo zadovoljavajući kvalitet i tražnja se ustalila.Godine prolazi,a naša kompanija postaje neraskidivi dio našeg bića.Postajemo svjesni da smo stvorili nešto „vrijedno“ i što dobija naziv „porodična kompanija“. Sasvim je prirodno da naše „čedo“ treba da živi i mi smo svjesni da će doći dan kad ćemo morati da se povučemo iz posla a da na naše mjesto treba da dodje naš „naslednik“….
„Dva su ključna problema sa koima se sučava privatno preduzeće u prvoj fazi-prvo pitanje da li postoji kompetentan nasljednik.a drugo da li postoji i spremnost i sposobnost osnivača da prepusti kontrolu.“
Veoma je važno da „osnivač“postane svjestan navedenog i da razmotri posledice mjera koje danas provodi ,a oje se mogu odraziti na „drugu fazu“ ili na generacije koje dolaze. Danas,posmatrajući domaće kompanije (u kojima su osnivači naši ljudi),gotovo sve preferiraju da budu „porodične“.U vise od polovine njih trenutno istovremeno rade dvije generacije iz porodice.I koliko god one imale iste probleme i dileme,različiti ljudi u okviru porodične kompanije na njih imaju različite poglede. Problemi koji se mogu svrstati u grupu zajedničkih i predvidljivih (za sve porodične kompanije)su:
- pitanje nasledjivanja (koje od moje djece da me naslijedi)
- kako objektivno ocjeniti sposobnost „naslednika“ (trebao bi sin,ali ćerka je sposbnija)
- kako motivisati i zadržati uspješne menadžere koji nisu članovi porodice
- kako stvoriti povjerenje medju članovima porodice u kompaniji i onih koji to nisu
- koliko daleko ići na zapošljavanje članova porodice (kome dozvoliti i pod kojim uslovima da udje u kompaniju)
Da li razmišljate(ili vas muči)kako uspostaviti sistem dobrog funcionisanje u uslovima u kojima znate da : pojedini članovi porodice neće imati finansijsko vlasništvo nad preduzećem,ali mogu osjećati „emotivno vlasništvo“ u vidu vezanosti i pripadnosti preduzeću jer su odrasli uz njega i jer ono nosi njegovo ime,zatim znate da će neki istovremeno biti i menadžeri i vlasnici,neki će biti vlasnici,ali ne i menadžeri ili možda neće ni raditi u preduzeću,neki će raditi u njemu ali neće biti vlasnici.Kako sve ovo izbalansirati?Kako ostvariti dobre odnose u porodici (ne formalno nego suštinski),a da kompanija ne trpi (neprofesionalni i nekompetentni menadžeri,zastoj u razvoju,pad kvaliteta i sl) i obratno? Nimalo lak zadatak,a treba se riješiti ako želimo dobro i kompaniji i svojoj porodici. Naš projekat kada su u pitanju „održivost porodičnih kompaniji“ je pomoći vam da na vrijeme stvorite sve potrebne preduslove kako bi vasa kompanija „bezbolno“ prelazila sa generacije na generaciju i bila uspješna,a istovremeno bile sačuvane sve porodične vrijednosti.Projekat je izuzetno interesantan,primjenljiv,interaktivan sa vama i članovima porodice,na dobrobit Vaše kompanije i njene budućnosti.
